Subota dvadeset i šeste sedmice kroz godinu

Ponekad nam život donese trenutke koji su poput onog blagog, gotovo nečujnog zvuka zrakoplova koji visoko na nebu para oblake. Gledate u taj mali srebrni trag, znajući da unutra sjede ljudi, svatko sa svojom pričom, svatko sa svojim odredištem. Naš dragi Benjamin, naš Ben, bio je dječak koji je taj zvuk poznavao bolje od bilo koga. On nije samo gledao u nebo; on ga je proučavao. On je u svojoj dječjoj mašti već gradio 'Con Chim Airlines', zamišljajući kako povezuje svjetove, kako skraćuje udaljenosti, kako ljude dovodi bliže jedne drugima. Taj njegov pogled, uvijek usmjeren prema gore, prema onome što je prostrano i neuhvatljivo, bio je odraz duše koja je po prirodi pripadala nebu.

U prvom čitanju danas slušamo Joba. Job je čovjek koji je prošao kroz vatru. Izgubio je sve – imetak, djecu, zdravlje. Sjedio je u pepelu, okružen tišinom koja je bila teža od bilo koje riječi. Ipak, na kraju, on ne traži objašnjenja. On kaže: 'Imao sam priliku čuti o tebi, ali sada te moje oko vidi.' To je ključ. Job je prestao tražiti 'zašto' i počeo je gledati 'koga'. On susreće Boga usred svoje bijede. I Bog ga ne ostavlja u pepelu. Bog mu vraća život, vraća mu radost, vraća mu obitelj. To nije nadoknada za ono što je izgubljeno, jer ništa ne može zamijeniti ono što je otišlo, ali to je svjedočanstvo da život, kada se čini da je potpuno uništen, u Božjim rukama uvijek može procvjetati na novi način.

Znam da je prošlo tri mjeseca od onog 13. lipnja, i znam da za vas, Alane, Thao i Ryane, ta praznina nije samo riječ. Ona je prisutna u svakoj prostoriji, u svakoj tišini, u svakom jutru koje počinje bez Benovog osmijeha. I znam da se u tim trenucima, kada tuga postane nepodnošljiva, u srcu često pojavi ona podmukla sjena: 'Jesam li mogao učiniti više? Što sam propustio? Je li moglo biti drugačije?' Danas vam, u ime Božje ljubavi, kažem: odbacite taj teret. On nije vaš. Bolest, ta nevidljiva oluja, nikada nije bila rezultat vaših propusta. Nema te roditeljske ljubavi, nema te pažnje, nema te budnosti koja bi mogla spriječiti ono što se dogodilo. Vi ste bili njegovo utočište, njegova luka, njegova snaga. Bog vas ne optužuje, i vi ne smijete optuživati sebe. Vi ste voljeli do kraja, a ta ljubav je vječna.

Isus u Evanđelju kaže svojim učenicima: 'Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima.' To je poziv da gledamo dalje od onoga što možemo kontrolirati. Učenici su bili uzbuđeni zbog svoje moći, zbog toga što su postigli, ali Isus ih nježno usmjerava prema onome što je stvarno važno: prema pripadnosti Bogu. Benovo ime je zapisano na nebesima. On nije samo dječak koji je volio zrakoplove; on je dječak čije je srce bilo toliko veliko da je, unatoč svojoj mladosti, razmišljao o tome kako pomoći stricu Williamu, nudeći svoju kasicu-prasicu. Nije je razbio, nije je ispraznio – bila je to ponuda, čisti dar srca koje nije kalkuliralo. To je bila njegova veličina. To je ono što ga čini djetetom Božjim.

Ryane, brate, znam da ti Ben nedostaje na svakom koraku. Znam da su dani bez tvog suputnika tiši. Ali sjeti se, Ben nije otišao u nepoznato. On je u onom istom nebu koje je toliko volio gledati. On te čeka. On te gleda. Nastavi istraživati svijet, nastavi biti znatiželjan, nastavi sanjati za obojicu. Tvoj život je nastavak njegove radosti. Svaki tvoj osmijeh, svaki tvoj uspjeh, svaki tvoj korak je dio one ljubavi koju ste dijelili.

Isus se u Evanđelju raduje u Duhu: 'Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' Ben je bio jedan od tih malenih. Njegova briljantnost – ona sposobnost da s četrnaest godina razumije složene sustave, da kodira igre, da bude korak ispred – nije bila njegova najveća vrijednost. Njegova najveća vrijednost bila je njegova nježnost, njegova sposobnost da voli bezuvjetno, njegova spremnost da se nasmije čak i kad mu je teško. On je razumio tajne koje su mudracima ovog svijeta skrivene: tajnu da je ljubav važnija od logike, da je darivanje važnije od posjedovanja.

Sjetite se onog sna koji je tata imao, gdje ste vas dvojica čekali u redu za sladoled, a Ben je platio. U tom jednostavnom, običnom trenutku, vidimo istinu: Ben je dobro. On je onaj koji daruje. On je onaj koji se brine. On je sada u nebeskoj gozbi, gdje nema više boli, gdje nema više testova, gdje je sve jasno. On je kod kuće. A vi, vi ste pozvani da danas kući ponesete taj mir. Ne morate imati odgovore na sva pitanja. Ne morate razumjeti zašto je život bio tako kratak. Dovoljno je da znate da ste voljeni, da je Ben voljen, i da ta ljubav nikada, baš nikada, neće prestati.

Kada izađete kroz ova vrata, pogledajte u nebo. Ako vidite zrakoplov, neka vas to podsjeti na Bena. Neka vas podsjeti da je on na sigurnom, u rukama Onoga koji je stvorio nebo i zemlju. Neka vas taj pogled podsjeti da ste i vi, baš kao i on, zapisani na nebesima. I dok prolazite kroz dane koji su pred vama, budite nježni prema sebi. Pustite suze kada naviru, ali dopustite i da vas milost dotakne. Gospodin je blizu onima koji su slomljenog srca. On vas drži, On vas vodi, On vas nikada neće napustiti. Nosite u sebi ovo obećanje: ljubav ne umire, ona se samo mijenja, ona postaje svjetlo koje vas vodi kroz tamu, sve dok se jednog dana, u punini vremena, ne sretnete u onom vječnom zagrljaju gdje više nema rastanaka. Amen.